Neiskrenost u odnosima

Kako postajemo neiskreni

Kad bih morao navesti jednu stvar koja je u srži svih naboja u odnosima, svih prepreka, međusobnih i osobnih zamjeranja, na prvo mjesto bih stavio neiskrenost. Prije nego zaustite – Aha, znala sam/znao sam, neiskrenost ne započinje kad osjetite da vaš partner, prijatelj ili kolega nisu potpuno iskreni prema vama. Ona započinje u odnosu sa samim sobom. Mi ljudi, imamo smanjeni kapacitet da iskreno pogledamo u vlastito srce. Ne zato jer smo zlonamjerni. Dolaskom u ovo tijelo, preuzeli smo postojeće obrasce koji se provlaće kroz našu DNK i kroz život se aktiviraju na određenoj razini (ili frekvenciji). Više o tome ću govoriti nekom drugom prilikom. Zadržimo se zasad na neiskrenosti.

Neiskrenost znači da postoji slijepa točka koja nam onemogućava da u potpunosti vidimo i osjetimo vlastitu ranu. Na razini sjene, mi ju ne želimo osjetititi. Da izbjegnemo osjećanje, stvaramo membranu oko boli koja ju odvaja od ostatka nas. Otpor.

Ulazak u vrtlog

Stvaranje otpora samo pojačava ono što pokušavamo potisnuti. Otpor također crpi našu energiju i stvara neugodu, a dugoročno, stvara iscrpljenost samim sobom. Na svjesnoj razini, možda je neugoda jedino što možemo razabrati jer nikad nismo pogledali direktno u ranu. Povijest te neugode često seže u vrlo rano djetinjstvo ili još dalje, u prošle generacije. Od brzine života i brzine reakcija na okolinu, ne dajemo si dovoljno vremena da osjetimo što je zaista posrijedi. I tada reagiramo. Pokušavamo neugodu odgurnuti od sebe. Najčešće tako da ju smjestimo izvan tijela. Na okolinu. Partnera. Zamislite dvoje ljudi u partnerskom odnosu koji rade to isto. Ja to doživljavam kao da bacamo energetske kuke jedno na drugo. Na mjestu na koje se kuka zakvači, postoji neiskrenost.

Ako dosad već niste prepoznali, reći ću to sad. Neiskrenost je put traume. To je put beskonačnih vrtloga načinjenih od nabacivanje krivnje i uloge žrtve. Kako sletimo u ovaj život, aktivira se obrazac po kojem reagiramo, tako dugo dok ga ne odlučimo promijeniti. Potrebna je velika hrabrost da suočavanje s onim što se cijeli život trudimo sakriti.

Neiskrenost u odnosima

Sve dok bol ne bude priznata i viđena, provlačit će se kroz generacije, a mi ćemo živjeti površan i odvojen život prožet trpljenjem patnje.

Svi (uključujući autora ovog teksta) negdje u životu igramo drevnu igru izbjegavanja. Izbjegavamo bol tako da uzrok neugode nesvjesno prebacujemo na drugog, u beskonačnoj igri uloge žrtve i dokazivanja da smo u pravu. Tada često imamo potrebu puno objašnjavati. Koristimo svoje prijatelje da potvrdimo kako smo u pravu i da nam je nanesena nepravda. Ako to radi, možda ćemo i njih koristiti kao argument u raspravi. Neki od nas će čak otići tako daleko da moraju umrijeti kako bi dokazali “da su u pravu” i da su veća žrtva.

Dok ne gledamo u vlastito srce, branimo svoju ulogu žrtve. Što više prebacujemo odgovornost na van, tim jače dio srca koji čuva ranu, otvrdne. Što više srce otvrdne, to ga manje možemo osjetiti. Tim više ga moramo braniti. Ova civilizacija je opsjednuta obranama. Branimo svoje stavove, svoju percepciju stvarnosti, svoje proizvode, usluge, riječi, pjesme, slike, branimo svoje granice, zakone, kulture, običaje, klubove za koje navijamo, gay parade, prijatelje životinja, svoja prava. Svoje pravo da imamo pravo. Izgradili smo ogromnu indrustriju na potrebi da se obranimo. Ogromna količina energije uložena je u obranu od nas samih. Od direktnog pogleda u svoju bol.

Takav život kreira mnogo patnje. Vežemo se i identificiramo s patnjom. Što više patimo, tim više imamo osjećaj da postojimo. Navikli smo temeljni osjećaj sebe vezati za ono što dolazi iz okoline i djelovati na van da tako popravimo neugodu. Dobar pokušaj. Ali transformacija neugode se mora odviti iznutra.

Transformiranje neiskrenosti

Tako dugo dok imamo potrebu štititi vlastito srce u odnosima, dotad ćemo se osjećati nezaštićeno. Tada nesvjesno dopuštamo da nas uhvati vrtlog patnje koja postaje sve teža, što dalje ustrajemo u čuvanju od boli. Paradoksalno, tek kad postane toliko teško patiti, kad ju zaista više ne možemo nositi i potpuno se predamo, tad se naše srce otvori.

Keep breaking your heart until it open.

U tom trenutku bol može biti viđena, onakva kakva je. Doživljena kroz srce. Kad bude viđena, doživljena sa suosjećanjem i propuštena kroz srce, dogodi se transformacija. Omekšavanje. Otapanje. To je proces potpune iskrenosti sa samim sobom. Njegućuji iskrenost, mi postajemo intimni s vlastitom ranom. Da, tu se nalazi bol, ali osjećanje i transformacija te drevne boli je izuzetno iscjeljujuć proces. Proces u kojem počinjemo birati vlastitu ranjivost. Kad odaberemo ranjivost, tad više nemamo potrebu štititi svoje srce. Tad postajemo zaista zaštićeni. Kakav pothvat!

Zamislite odnos u kojem dvoje ljudi imaju svoju bol i mogu ostati u kontaktu. Nemaju potrebu štititi vlastitu ranu. To ne znači da im se mora sviđati svako ponašanje kod partnera, ali postoji istinsko prihvaćanje. Prihvaćanje prvo sebe. Što više prihvatimo svoje nesavršenosti, tim više možemo prihvatiti i partnera. A to oslobađa istinski prostor za promjenu i povezivanje na sasvim novoj razini. Kao da čujemo sportske komentatore u glavi: Ljudi, ma je li to moguće? Je. Moguće je. Ako čitate ovaj tekst, znači da već koračate tim putem.

Neiskrenost je onaj dio nas koji ne može biti u kontaktu s vlastitom traumom. Sva bol, sva trauma koju negdje osjećamo u tijelu je naša. To je trauma koju možemo transformirati. Čak i ako nije izvorno naša, ako ju osjećamo, imamo priliku za iscjeljivanje. Imamo priliku prekinuti lanac. To je put transformacije ljudske vrste u nešto što još nismo vidjeli. Evolucija na novoj razini.

Picture of Antun Cerovečki

Antun Cerovečki

Tjelesna psihoterapija & zvukoterapija.

Kraj