Srce u kutiji

Stvorite naviku da se zapitate: Podržavaju li moje misli i ponašanje život koji želim stvoriti?

Jade Marie

Ponedjeljak. Heather ulazi u radnu sobu. Dok pali laptop, odgovara na poruke za tjedni sastanak i tako započinje dan. Ona je project manager u međunarodnoj IT tvrtki i uglavnom, radi od kuće. Posao je stresan, ali dobro plaćen uz gomilu beneficija. Uglavnom, sve je dobro.

U pauzi kuha kavu i stavlja ju na stol pored laptopa. Pored kave stoji registrator, nekoliko papira i notes s bilješkama. Pokraj njih je kutijica za nakit. U kutijici, iznutra obloženoj baršunom stoji sjeme, a na poklopcu piše: Želja mojeg srca. To je suvenir s nedavne radionice. Heather ne nalazi dubinsko zadovoljstvo u poslu koji radi pa već dulje vrijeme pokušava pronaći svoj put.

Oko podneva zvoni dostava hrane. Ona se diže od laptopa i jede iz papirnatih kutija dok provjerava Facebook i Instagram. Posprema stol za sobom i briše prašinu s netaknute ploče za kuhanje.. Podsjeća djecu na obaveze. Piše u kalendar nove termine treninga, obiteljsko druženje i stavlja podsjetnik za mail razrednici. Vraća se u sobu. Nastavlja raditi, piše mailove, obavlja sastanke, dogovara nove. Stavlja ruku na ukočeni vrat dok povremeno pogleda kroz prozor. Primijeti da plitko diše i to ju podsjeti da što prije završi posao jer će joj kasnije biti lakše.

Drugo jutro Heather ponovo pali laptop i priča kreće iz početka. Ugovoren je novi projekt koji traži puno pažnje. Heather premješta kutijicu na policu u kutu sobe i prekriva stol papirima. Ovaj projekt je jako važan za tvrtku i hitno ga treba realizirati. To uzima puno njenog vremena i energije. Putem primjećuje kako ju to iscrpljuje, ali sad se ne može time baviti. Kad se riješi te obaveze, moći će malo prodisati.

Prolazi mjesec dana. Dva. Godina. Pet. Heather u potpunosti živi u projektima i pretrpanim obiteljskim obavezama. Bole ju vrat i leđa pa redovito odlazi na masažu. Primjećuje i da slabije vidi, ali to pripisuje godinama. Ljudi u četrdesetima već vide slabije, to je normalno. Osim toga, prošle godine je imala sudar, nakon čega su se počeli javljati problemi s vidom. Leće donekle rješavaju problem, ali navečer postaje teže. Da se lakše nosi sa stresom, nekad pribjegne jako slanoj i slatkoj hrani. I ponekad alkoholu. To zaista dobro umiruje i tješi. Ali samo privremeno ispuni rupu rupu koju stalno osjeća.

Duboko u sebi, Heather postaje nesretna jer se ne posvećuje onome što ju ispunjava, a gomila svakodnevnih obaveza ju priječe da se time bavi. To stvara anksioznost. Jako se trudi da ju ne pokazuje drugim ljudima. Poslovne obaveze postaju previše jer se stvara sve veći otpor prema njima. S vremenom i kontakti na poslu postaju teži jer mora glumiti da je dobro, a to ju dodatno troši. U sebi se sve teže nosi sa svakodnevnim životom. U trenucima kad osjeti da više ne može ili kad ode na godišnji, javlja se potreba da nešto promijeni. Tada se osjeća živo, srce snažno kuca, a tijelo dobije nalet energije. Ali s novim otvaranjem laptopa, taj impuls se polako utiša i stvari se vraćaju na staro. Zna da novi posao neće riješiti problem jer više ne želi raditi u toj industriji. Htjela bi se posvetiti nečemu što zaista želi, ali nema ideju što bi to bilo i često si govori da sad nema vremena za istraživanje. Osim toga, ljudi u njenoj dobi ne rade velike životne promjene nego počinju uživati, odlaziti na roštilje i putovanja, komentirati druge ljude, debljati se. Kao u pjesmi od Hladnog piva.

Prošle su godine od radionice. Heather je odavno zaboravila da u kutu sobe stoji sjeme. Ono nije propupalo. Nije ni strunulo. Samo čeka. Svako jutro, Heather odabire upaliti laptop, a želju svojeg srca ostavlja sa strane. I tako godinama. To je postala automatska radnja. Nikad nije sjeme stavila u zemlju i zalila ga vodom. Nije ga njegovala dok propupa i gledala prve mlade listiće kako se probijaju iz sjemenke. Nije ga pustila da razraste u divnu, snažnu biljku. Svaki dan koji je sjeme provelo u kutiji na suhom, njeno tijelo je tiho govorilo da mu to ne odgovara. A s vremenom, šapat se pretvorio u ljutit i prijekoran glas.

Sljedeće jutro se ponovo probudila neispavana. Vrat ju toliko boli da joj trne glava u snu, vrti joj se i boli ju cijelo tijelo. Dok je dizala papir s poda, zavrtjelo joj se, izgubila je ravnotežu i zabila se glavom o zid. Baš glupa situacija. Trebalo joj je par trenutaka da se vrati i ona spontano počne plakati. Nije to bilo od boli, jednostavno se dogodilo. Te suze, kao da su nešto pokrenule. Kad je čula sebe kako rida, osjetila je da je količina tuge prešla preko (za)brane. I plakala je sve glasnije i tužnije. Zbog djetinjstva, povreda, loših odnosa, djece, zamjeranja i svađa, potisnute ljutnje i straha. Krivnje. Konačno si je dopustila da zaisata urla na sav glas od boli i plače nad svojim životom. To je trajalo neko vrijeme. Njoj je izgledalo da prolaze sati. Smirila se i kroz uplakane oči, osvrnula se oko sebe. Ugleda kutijicu sa sjemenom na podu. Otvorila se od pada. Sad se sjetila toga i krene ju uzeti, ali kutijica je prazna. Sjeme je negdje odletjelo. Suznim očima, pretraživala je pod i pronašla ga u pukotini između dva parketa. Trebalo joj je dugo da ga izvadi iz pukotine. Stavila ga je nazad u kutijicu i gledala. Taj dan više nije otvarala laptop niti se javljala na telefon.

Imajte hrabrosti da slijedite svoj srce i intuiciju. Oni već znaju što žele postati.

Steve Jobs

Sljedeće jutro, prije nego započne s poslom, Heather zalije svoje sjeme. To joj je podsjetnik da odvoji 15-tak minuta za sebe. Nakon 15 minuta, ona se osjeća bolje. Strah i anksioznost su i dalje tu, ali se smanjuju, a ona prestaje biti nemoćna. Čini joj se da kroz nju počinje teći život, a želja postaje stvarnija. Kroz mjesece, 15 minuta postaje 30, 60, i na kraju 90 minuta. Što se više posvećuje sebi, ima više energije. Više si dozvoljava da se time bavi. Istodobno joj je lakše i teže. Lakše joj je s drugim ljudima. Manje se skriva. Intuitivno, ona zna da velika promjena dolazi u malim koracima. I predanosti.

Heather nije dala otkaz. Barem ne odmah. Trebale su proći još dvije godine da dođe do toga. Mnogo je puta odustajala od sebe i ponovo se vraćala. Stare navike i uvjerenja su se i dalje redovito javljali. Ali Heather je ustrajala. Kao vizualnu pomoć, uz biljku je vezala želju svojeg srca. To je bio njen barometar, njen podsjetnik na dio sebe koji je desetljećima bio žedan pažnje. Taj dio sebe, ona je nazvala želja mojeg srca. Ali sad ga više nije morala čuvati u kutiji.

Picture of Antun Cerovečki

Antun Cerovečki

Tjelesna psihoterapija & zvukoterapija.