Transformiranje uloge žrtve

Uloga žrtve je jedno od ljudskih stanja koje nosi izrazito negativni predznak. Nije čudno. Nitko od nas ne bi bio žrtva. Štoviše, toliko smo brzi u osuđivanju ljudi koji “samo kukaju” ili “su jadni” da često ne uhvatimo sebe u istoj ulozi. Svatko od nas živi ulogu žrtve u nekom aspektu života. Ona je u srži svakog od sjenovitih stanja ljudske svijesti. Zanimljivo je da ju opisujemo kao ulogu. Kao ulogu koju igramo. Tu ima puno istine. Ako vam se čini da vi ne spadate u tu glumačku skupinu, jer ste možda “to prevazišli”, ostanite još koji redak. Zaronimo u dubinu uloge žrtve, kako se formira, kako ju možemo prepoznati kod sebe i najvažnije, kako ju možemo transformirati u svakodnevnom životu.

I am because we are.

Kako se formira uloga žrtve

Ljudska bića su dizajnirana za međusobnu povezanost. Za razliku od bogomoljki i paukova, mi postojimo jedni kroz druge. Ta veza je toliko jaka da bebe ne mogu fizički izgraditi tijelo bez kontakta. Doslovno, ne mogu preživjeti.

Budući da se rađamo nedovršeni, u osjećaju jednote, mi stvaramo sliku o sebi i svijetu, prema onome što primamo od svijeta. Prije nego možemo oblikovati sebe, naša okolina nas oblikuje. Da možemo oblikovati sebe – i da bi znali da postojimo, netko nas mora vidjeti. Netko mora potvrditi da postojimo. Tada to postaje i naša istina. Za malo dijete, tu ulogu ispunjavaju roditelji, primarno majka. Kroz osmijeh, kontakt, brigu i igru. Mi učimo odvajati sebe od majke i u tom procesu formiramo svoju individualnost kroz uvjerenja o sebi i svijetu. U zdravoj okolini, u kojoj smo viđeni, imamo slobodu biti tko jesmo. Autentični. Ali što se dogodi ako to nije uvijek tako?

Postoji genetsko nasljeđe koje preuzimamo dolaskom u tijelo. Sjećanje prošlih generacija (danas ga nazivamo transgeneracijskom traumom) frekvencijski stvara podlogu za povredu koja se treba dogoditi u ranom djetinjstvu. To ne mora biti povreda o kakvoj se snimaju filmovi. Bilo koje traumatsko iskustvo koje je previše za malo biće i traje predugo, rezultirat će energetskim odvajanjem onog što je previše i stvaranjem uvjerenja koje daju značenje iskustvu. Ta uvjerenja stavljamo u svoje tijelo i kasnije potrvđujemo kroz život. Zajednički nazivnik je trauma. Više o tome ću govoriti u zasebnom članku.

Za malo dijete, odlazak na operaciju, bolest ili bolest u obitelji, puno nesigurnosti i straha u okolini, mama koja nije dovoljno dobro, sve to predstavlja traumatska iskustva. Ona ulaze u rezonancu s genetskim sjećanjem dok naša potreba da budemo viđeni, ostaje nezadovoljena. Tada stvaramo zaključak. Ako nismo viđeni, netko mora biti kriv za to. Ako nismo dobili pažnju na način koji ju očekujemo, potrudit ćemo se da ju dobijemo na bilo koji drugi način koji nam je dostupan. Kao da nam život ovisi o tome.

Krivnja

Način koji nam u tom trenutku biološki više privlači pažnju, manifestira se kao krivnja. Prst krivnje okrećemo u dva smjera – prema unutra, kao žaljenje ili prema van. Tada je netko drugi kriv za naše stanje. U oba slučaja smo žrtve okolnosti.

Patnja

Tako počinjemo patiti. Uslijed mehanizama u našem tijelu, mi se možemo toliko naviknuti na patnju, da uopće ne primjećujemo da patimo. Ali naše tijelo zna. I šalje nam signale. Ako smo navikli ne slušati svoje tijelo, lako ćemo ih preskočiti ili potisnuti. Možemo provesti cijeli život u patnji, nesvjesni uvjerenja za koje se držimo. Uzrok naše patnje tražit ćemo u ljudima ili okolnostima našeg života i zaboravit ćemo pogledati na najočitije mjesto. Unutra. U sebe.

Unutarnje putovanje prema slobodi

Proces transformacije započinje kad vanjsku dinamiku počnemo prenašati unutra. Što to znači? Zapitajte se, imate li slobodu u svojem životu? U odnosu s partnerom, obitelji, rodbinom? Imate li slobodu na poslu? Financijama. U svojem tijelu? U hrani. U držanju, u disanju? U stavovima? Prema svojim emocijama? Jesu li samo neke dozvoljene dok druge “ne smijete” osjetiti? Tko je bio žrtva, unutra? Koji dio traži da bude viđen?

Neka vam iskrenost bude žezlo na tom putu. Neka vam pomogne da pronađete patnju i dođete do boli. Gdje se skriva u vašem tijelu? Stavite kristal na vrh žezla i pustite da svjetlo padne sve kutke vašeg srca. Koji dio je dosad bio u mraku? Koji dio vas nije viđen? Koja bol nije osjećana? Pustite da odgovor dođe. Prepoznat ćete kad se to dogodi.

Ovo je proces koji se događa postupno. Nemojte juriti da ga što prije završite. Potrebno je vrijeme da se promjena dogodi. Promjena je kontinuirana praksa. Biramo ju svakim udahom. Svakim udahom odaberite vidjeti sebe. I preuzeti odgovornost za vlastito srce. Budite nježni prema sebi.

Ako ste pročitali Iskrenost, tada znate da su iskrenost i uloga žrtve snažno povezani. Kako se stvara intimni odnos s ranom, tako počinjemo odustajati od uloge žrtve. S vremenom, vanjska situacija postaje tiša. Više ne uzrokuje toliku uzbunu u tijelu koja traži hitnu reakciju. Strune koje nas drže u ulozi žrtve, jedna po jedna padaju na tlo. Sve manje imamo potrebu igrati tu ulogu. Javlja se izbor. Svjestan izbor da preuzmemo odgovornost za svoju viđenost, za svoje potrebe i za svoj život. 

S izborom dolazi sloboda. Kad slobodu počnemo ugrađivati u tijelo, dah će postati širi i dublji, a prisutnost veća i mekša. Sve više ćemo biti u stanju koristiti druge ljude i situacije kao putokaz prema unutra. Prema dijelovima nas koji još trebaju biti viđeni. Od nas samih. Kako postajemo dobar roditelj sami sebi, tako pozivamo svoje neviđene dijelove kući. I sve više se brinemo za svoje srce. Ali ne tako da ga moramo braniti.

Sloboda koju dobivamo na taj način, u kombinaciji s iskrenošću, stvara temelje za potpuno drugačiji život. Život s lakoćom, mekoćom i prepuštanjem. Pustite ove riječi u tijelo. Neka pronađu mjesto. Ovo je najveći posao koji ćemo napraviti u životu. To ubrzava našu evoluciju kao ljudske vrste i vodi na tamo gdje ova civilizacija još nije bila.

Picture of Antun Cerovečki

Antun Cerovečki

Tjelesna psihoterapija & zvukoterapija.

Kraj